Korijen riječi komunikacija dolazi od latinske riječi communicare, što znači dijeliti. Kada razmjenjujemo “sirove” informacije, neangažiranog i/ili neutralnog govora, tada je značaj riječi oko 70 posto. No, kod situacija u kojima izražavamo uvjerenja i emocije riječima prenosimo svega cca 7–10 posto izrečenog, a ostatak je neverbalnog karaktera.
U svakodnevnoj komunikaciji razgovaramo – svjesnim, logičkim dijelom uma kojim slažemo poruke (ovisno o okolnosti), govornim aparatom kojim ih proizvodimo i paralingvističkim/neverbalnim dijelom (geste, glas, govor tijela) koji “sami” iz nas izlaze. I ne govorim ovdje o nekoj nadnaravnoj vezi, ni o vibraciji (usko povezanoj uz emocije i stanje svijesti), ni samo o trenutnom raspoloženju prilikom dijaloga – sva naša iskustva, vjerovanja i navike istovremeno se obraćaju, usklađuju, „suprotstavljaju“ tuđim iskustvima, vjerovanjima, navikama…
Ako hipnozu definiramo kao umjetnost isporuke sugestije u um osobe, onda proizlazi da je glas važan čimbenik hipnotizera – terapeuta.
Govor kao alat hipnotizera – teraputa, po nekima, nosi i do gotovo trideset posto važnosti.
Shodno stanju koje se rješava hipnotizer – terapeut je u prilici da klijentu u datom trenutku isporuči motivirajuću sugestiju. Govorom se hipnoterapeut ili hipnotizer tijekom hipnotičke intervencije nastoji obratiti „podsvjesnom“ dijelu klijentova uma, slušatelja, koji surađuje fokusiranim slušanjem ili dijalogom.
Kako bi se povoljna sugestija „primila“ u područje „podsvijesti“ za dobrobit klijenta, važan čimbenik je svakako glas i način govora hipnoterapeuta i shodno tome stav primatelja (klijenta).
Koristeći se svojim predznanjima fonetike i retorike, unijeli smo u Akademiji profesionalne hipnoze dio materijala i sadržaja koji je u skladu s ovim principom.
Proces hipnoze ugrubo bi se mogao podijeliti na: pripremu, opuštanje, fokusiranje, ulazak u trans, produbljivanje stanja transa, otpuštanje „zaglavljene“ emocije, isporučivanje sugestija, izlazak iz transa („buđenje“).
Iako je ovo okvir, postoje različite hipnotičke intervencije (npr. regresija koja može od klijenta tražiti da i sam govori). Iz toga proizlazi da postoje određene razlike u načinu govora koje prate svaku od faza procesa. Njima ovdje ne bih davao posebnu pažnju, već ću se fokusirati na općenite savjete o glasu i govoru hipnotizera – terapeuta.
Svaki govor treba voditi brigu o nekoliko stvari, a osobe koje se bave riječima kao alatom trebaju imati svijest o njima. To su: jasnoća izgovora, glasnoća, brzina izgovorenog, visina glasa, naglasak, intonacija, disanje, stanke, namjera i samopouzdanje u glasu.
Pri jasnoći ne mislim na jasnoću poruke i sadržaja teksta koji prenosite, već na izgovornu jasnoću (dikciju). Cilj uspješne komunikacije je isporučiti poruku, izbjeći buku u kanalu, a ne je proizvoditi. To je prilično teško ako ste nerazgovjetni. Vježbe za izgovor kao i snimanje samog sebe zgodne su predradnje koje će vam pomoći da postignete jasnoću izgovora.
Glasnoća bi trebala pratiti okolnost – ako ste sami u prostoriji s klijentom, rijetko kada će trebati visoka razina glasnoće. Kod ulične hipnoze ili hipnoze na nekom bučnom mjestu (uglavnom u zabavne svrhe) moguće je biti i glasniji.
Brzina glasa hipnotizera također se prilagođava okolnostima. Sporiji tempo omogućuje bolje opuštanje i dopušta lakši prijem poruke. U određenim trenucima taj se tempo u procesu mijenja – ako isporučujete sugestiju o brzini, snazi, na primjer, ili opisujete uzbudljiv događaj – taj će tempo svakako biti brži. No, sama sporost kao preduvjet nije obavezna.
Vaš je glas inicijalno takav kakav jest, po pitanju dubine/visine. Postoje određene vježbe za spuštanje jer se previsok, piskutav glas često doživljava, pa reći ću – “iritirajuće”. Rad na glasu svakako je preporučljiv u slučaju da nemate “prirodno” postavljen ugodan glas. I tu pomaže eksperimentiranje snimanjem i rad s fonetičarem/glasovnim trenerom.
Oko naglaska postoje podijeljena mišljenja. Što je on dalji od standarda ili od načina kako govori klijent, on je primjetljiviji (pogotovo kod kritičkih/analitičkih osoba). Neki tvrde da je različitost dobra i da je treba zadržati jer potiče koncentraciju kod klijenta, pa se više “trudi” slušati. Drugi pak smatraju da je neutralnost naglaska umanjenje aktivnosti kritičkog uma i samim tim brži ulazak u podsvijest. Mišljenja sam da treba biti fleksibilan – ako vam je klijent drugog dijalekta kojim ne baratate, pokušajte biti što standardniji. Ako vladate dijalektom, koristite ga jer je koristan za raport i slaganje.
Slično kao i kod brzine i glasnoće određeni dijelovi govorne poruke tražit će usklađivanje s intonacijom. Preporuka je uglavnom držati ujednačenu intonaciju (monotonu), ponekad na krajevima spuštenu, osim ako postavljate pitanje. Svako podizanje intonacije, upravo kao kod postavljanja pitanja, angažirat će svjesni dio uma na reakciju. No, nama to ne treba prečesto, zar ne?
Stanka je vaša prijateljica. Vizualizacija zahtijeva vrijeme. Pretraživanje podsvijesti ili prizivanje osjećaja mogu potrajati. Dopustite si stanku. Ako vam to ne polazi za rukom, možda imate određenu dozu nesigurnosti ili vam nedostaje povratna informacija klijenta. Na početku svojeg rada osjećao sam inicijalni strah kod primjene stanki s mislima “što ako izađe iz hipnoze”, a zanimljivo – kada sam ja u fotelji, stanke mi nimalo ne smetaju! Koristite stanku kako biste promislili što ćete reći iduće, a samim tim dali klijentovom dijelu uma da usidri sugestiju.
Kvalitetno disanje osnova je za govor. I to ne samo kako biste imali kapacitet za duže rečenice. Pravilno, nisko (trbušno) disanje nije samo povlastica koju imaju osobe koje su u transu! Uživajte u procesu hipnoze – opušteno. Ako gubite dah, prvo se primirite i iskoristite to vrijeme da dišete s klijentom i budite usklađeni u transu.
Namjera izvire iz raspoloženja i nosi ideju. Ako radite nepripremljeni, površno, ne uzimajući u obzir ni klijenta ni okolnosti, isporučit ćete „krivu“ namjeru bez obzira na kvalitetno postavljen glas.
Iznad svega, treba vam „prodorno“ samopouzdanje. Ono se odražava u vašem glasu, govoru, nastupu… Vjerujte u ono što govorite. Predajte se svojim riječima, izbacite poštapalice i govorne odraze nesigurnosti. Neki će reći “ovo se ne uči”. Da, nikako ne na klasičan način kao većina gore navedenih stvari. Ipak postoji jedan alat koji olakšava dostizanje „prodornog“ samopouzdanja. Hipnoza. Provjereno. Poradite na sebi.
Kao zaključak i opći savjet – ako ste usklađeni s klijentom (raport), strpljivo uporni, prodorno samopouzdani s ispravnom namjerom, glas i izgovor neće imati presudnu važnost. Ako želite izbrusiti zanat i biti vještiji i fleksibilniji, svakako radite i na ovom području – s ugodnim glasom imat ćete više „moći“ i bolje i trajnije rezultate. Snimajte se, naučite kako zvučite drugima, radite na glasu i bit ćete korak bliže uspješnom hipnotizeru/hipnoterapeutu.
Hrvoje Felbar, prof. fonetike i engleskog jezika, instruktor hipnoze
