Izvadak iz rada “Hipnotička i nehipnotička revivifikacija s posebnim osvrtom na djelo Martin Eden Jacka Londona” doktora Jeromea M. Schnecka iz 1968. godine.
Čak i revivifikacija, koja je tako blisko povezana s hipnozom i često se smatra jednim od njenih najdramatičnijih atributa, ima svoje elemente koji se obično ne klasificiraju kao hipnotičko ponašanje. U revivifikaciji dolazi do intenzivnog ponovnog proživljavanja prošlog iskustva. Idejna i emocionalna uključenost može biti tako duboka da rezultira značajnim povlačenjem, do te mjere da se smanjuje svijest o sadašnjem trenutku ili čak izgleda kao gotovo potpuni gubitak kontakta s njim.
Ipak, u toku običnog sanjarenja događa se da intenzivno prisjećanje prošlih događaja može biti toliko izraženo da dolazi do barem privremenog odsijecanja od sadašnjeg okruženja.
Ovdje postoji preklapanje s hipnotičkim iskustvom, a konačno ponovno usmjerenje prema sadašnjosti također je slično onome što se događa pri buđenju iz sna nakon naglog prekida izrazito živopisnog snivanja.
Dio u romanu Jacka Londona, “Martin Eden”, opisuje epizodu dramatične revivifikacije.
Ona je tako sugestivna za hipnotičku revivifikaciju da je vrijedna kao ilustracija preklapanja koje se ovdje ističe. U ovom romanu iz početka 20. stoljeća, Martin Eden, siromašni, mladi, neobrazovani mornar, započinje intenzivan program samoobrazovanja s odlučnošću da postane uspješan pisac. Jednog dana, u svom zatrpanom, depresivnom malom sobičku, opsednut ovim velikim izazovom, detaljno se prisjeća iscrpljujuće, dugotrajne serije tuča koja je počela s batinanjem koje je doživio kao malo dijete od strane nasilnika od osam godina (iz 15. poglavlja knjige, op.pr.):
Spustio je ruke na stol i zakopao lice u njih. Grlo ga je peklo i htio je plakati. Podsjetilo ga je na njegovu prvu borbu, kada je imao šest godina…
Nastavlja obnavljati detalje tih sukoba kroz godine i svoju odlučnost da pobijedi nedvosmisleno. Konačno, ponovno proživljava krajnje brutalnost prije četiri godine, kada je imao sedamnaest:
Udarao je, samo lijevom rukom, i dok je udarao, uporno i samo polu-svjestan, izdaleka je čuo šaputanje straha među skupinama, i jednog koji je drhtavim glasom rekao: “Ovo nije borba, dečki. Ovo je ubojstvo i trebali bismo to zaustaviti.”
Ali nitko nije to zaustavio, i on je bio sretan, umorno i beskrajno udarajući svojom jednom rukom, tukući nešto krvavo ispred sebe što nije bilo lice već užas, oscilirajuća, odvratna, zujeća, bezimena stvar koja je uporna pred njegovim mutnim pogledom i nije željela otići. I nastavio je udarati, sve sporije i sporije, dok mu je posljednja snaga izlazila iz njega, kroz stoljeća i ere i ogromne vremenske razlike, sve dok, na neki mutan način, nije postao svjestan da se ta bezimena stvar spušta, polako tone prema grubim daskama mosta.
I sljedećeg trenutka stajao je iznad nje, posrćući i kolebajući se na slabim nogama, hvatajući zrak za potporu i govoreći glasom koji nije prepoznao: “Želiš još? Reci, želiš još?”
Još je uvijek to govorio iznova i iznova – zahtijevajući, moleći, prijeteći, želeći znati hoće li još – kada je osjetio kako ga članovi bande hvataju, tapšu ga po leđima i pokušavaju mu obući kaput. A onda je došao nagli nalet crnila i zaborav. Stolna budilica je tiktakala, ali Martin Eden, lica zakopanog u rukama, nije ga čuo. Ništa nije čuo. Nije razmišljao. Tako je intenzivno ponovno proživio život da se onesvijestio baš kao što se onesvijestio prije mnogo godina na mostu Osme Ulice. Punu minutu trajalo je crnilo i praznina. Onda, kao da se vratio iz mrtvih, skočio je uspravno, očiju plamtećih, a znoj se cijedio niz njegovo lice, vičući: “Pobijedio sam te, Lice-od-Sira! Trebalo mi je jedanaest godina, ali pobijedio sam te!”
Koljena su mu podrhtavala, osjećao se slabim, i posrnuo natrag na krevet, spuštajući se i sjedeći na rubu. Još uvijek ga je držala prošlost. Pogledao je po sobi, zbunjen, uplašen, pitajući se gdje se nalazi, sve dok nije primijetio hrpu rukopisa u kutu. Tada su se kotači sjećanja okrenuli kroz četiri godine vremena i postao je svjestan sadašnjosti, knjiga koje je otvorio i svemira koji je osvojio njihovim stranicama, svojih snova i ambicija, i svoje ljubavi prema blijedom priviđenju djevojke, osjetljive i zaštićene i eterične, koja bi umrla od užasa da je svjedočila samo jednom trenutku kroz koji je upravo prošao – trenutku svog životnog blata kroz koje je gazio. Ustao je i suočio se sâm sa sobom u ogledalu.
Zamagljenost nakon revivifikacije i postupno usmjerenje prema sadašnjosti, kako je opisano u “Martinu Eden”, može se naći i u intenzivnim iskustvima hipnotičke revivifikacije u kliničkom okruženju. Također je moguće i stvarno onesvijestiti se u hipnozi, oponašajući situaciju iz stvarnog života koja uključuje takvo onesvješćivanje. Češće se, kod nekih subjekata koji intenzivno sudjeluju u hipnozi bez izražavanja riječima, može primijetiti prividno onesvješćivanje, a osoba se može iz hipnoze izvući zbunjena i prilično dezorijentirana. Ovi slučajevi su nešto neuobičajeniji u usporedbi s brojnim rutinskim hipnotičkim sesijama u kliničkom iskustvu, ali su relevantni za usporedbu s vrstom revivifikacije koju je Martin Eden doživio u odsustvu hipnoze i služe kao ilustracija preklapanja budnog i hipnotičkog ponašanja koje zamagljuje procjene nekih istraživača.
Iznimna sličnost revivifikacije u “Martinu Eden” s hipnotičkom revivifikacijom vrijedna je pažnje u svakom slučaju. Da li je Jack London bio upoznat s takvim hipnotičkim ponašanjem, pitanje je na koje se ne može odgovoriti.
Originalni rad
Knjiga Martin Eden online: https://www.gutenberg.org/cache/epub/1056/pg1056-images.html
